Trebaju li lideri biti manje samouvjereni?
Ovaj članak je dio serije “The Global Leadership Summit Faculty Spotlight”, gdje predstavljamo sadržaje predavača s #GLS20. Ovo je sjajna prilika da vidite što možete očekivati od ovih fantastičnih lidera!
Tim GLS-a se veseli što na #GLS20 možemo pozdraviti dr. Tomasa Chamorroa Premuzica, međunarodnog autoriteta za psihološko profiliranje, upravljanje talentima i razvoj lidera. On će nam govoriti o svojem novom istraživanju korisnih karakteristika znatiželje i poniznosti.
Pogledajte dio TED predavanja dr. Tomasa o snazi negativnog razmišljanja.
Rijetke su osobine toliko hvaljene kao samopouzdanje, osobito na zapadu. To se rjeđe sreće u azijskim društvima, gdje se više cijeni stručnost, poznavanje sebe i poniznost, ali sklonost ka glorificiranju većeg samopouzdanja i vjere u sebe, makar to bilo i nerealistično, postaje sve univerzalnija.
Recimo, mnogi popularni savjeti koji govore o tome kako možete postati lideri temelje se na pretpostavci da će ljudi koji vjeruju u sebe uspjeti pridobiti i druge da vjeruju u njih. Priča kaže da trebate vjerovati da vi to možete, postati junak u svojim očima, zapeti, promijeniti mentalitet i sve će postati moguće. I nemojte se opterećivati tuđim mišljenjima o sebi: ako vi smatrate da ste sjajni, onda ste sjajni!
Postoje tri velika problema u vezi sa savjetom da “vjerujemo u sebe”:
Prvi problem je u tome što veza između samouvjerenosti (koliko dobrim se smatrate) i sposobnosti (koliko ste zbilja dobri) marginalna.
Znanstvena istraživanja o korelaciji između vlastite percepcije i stvarne sposobnosti u raznim talentima (matematika, glazba, IQ, kreativnost, smisao za humor i vozačke sposobnosti) sugerira da je preklapanje između nečije samouvjerenosti i sposobnosti samo 9%, što znači da uglavnom moramo birati između to dvoje.
Ne znam kako je s vama, ali ja bih radije da mi liječnik, vozač, učitelj i financijski savjetnik budu sposobni nego samouvjereni, i smatram da ista logika mora vrijediti i za lidere.
Drugi problem je u tome što je teško pridržavati se tog savjeta.
Ne možemo se tek tako jednog dana probuditi i odlučiti da ćemo biti samopouzdaniji i da ćemo odjednom više vjerovati u sebe, bar ne bez ozbiljne doze iskrivljavanja stvarnosti (u tome nam mogu pomoći izvjesne tvari).
I opet, ako promotrimo znanost o samopouzdanju, umjesto mitova što ih propagira industrija samopomoći, vidimo da najveća kolebanja u nečijoj razini samopouzdanja (kao i razlozi zbog kojih je očito da ga neke osobe imaju više nego druge) proistječu iz osobnosti i temperamenta pojedinca, a ne iz namjernog i svjesnog napora da poboljšamo svoje samopouzdanje.
Pa kada kažemo ljudima da samo trebaju biti samouvjereniji kako bi postali lideri i oni nam povjeruju, vjerojatno će na kraju biti frustrirani jer nisu uspjeli ostvariti cilj. To je kao da tražimo od ljudi da postanu netko drugi. Kad ljudi povjeruju da bi to trebalo biti jednostavno i da njihov budući karijerni uspjeh ne samo da je njihovim rukama, nego da jednostavno o ovisi o promjeni percepcije o samome sebi, bit će razočarani kad ne uspiju ostvariti ovu, navodno jednostavnu, zadaću. “Mogao je biti što je htio da je samo vjerovao u sebe, ali je toliko nesposoban da ne može ni vjerovati u sebe!” Ili je možda problem u tome što nije dovoljno žarko želio uspjeh.
Što dulje budemo promicali mit da je uspjeh pojedinca u njegovim rukama — kao da razlike u društvenoj klasi, privilegiji, temperamentu i talentu neće ograničiti (ili pospješiti) naš potencijal i prilike koje imamo — to će veću krivnju ljudi osjećati kad ne uspiju ostvariti svoje snove. To je kao da smo im rekli da su, ako ne uspiju, sami za to krivi.
Treći problem je u tome što to ponekad uspijeva.
Odnosno, zbilja ima trenutaka kad ljudi zbilja uspijevaju napredovati u karijeri i uspeti se uz ljestvicu zato što imaju prenapuhan ego, a na štetu svih ostalih.
Kad biramo lidere na temelju njihovog samopouzdanja, a ne sposobnosti, dobivamo lidere koji su previše samouvjereni, nesvjesni svojih ograničenja, neopravdano zadovoljni sobom i skloni nesmotrenim rizicima, počinjavanju grešaka koje se mogu izbjeći, okrivljavanju drugih za svoje neuspjehe i prisvajanju zasluga za tuđa ostvarenja.
Ako vam se čini da je ovakav profil vrlo čest među političarima, to je zato što ih uglavnom biramo na temelju samouvjerenosti i karizme, a ne na temelju sposobnosti i integriteta, a nažalost, nije bolje ni u poslovnom svijetu. Na koncu, političke vještine ne pripadaju samo političarima, nego su uobičajen karijerni podmazivač u svakoj grupi i organizaciji. A budući da su samouvjerenost i pretjerano samopouzdanje uglavnom viši (i mnogo prihvaćeniji) kod muškaraca nego kod žena, muškarci su precijenjeni u liderskim ulogama, osobito kad nisu kompetentni.
Naravno, nije sam po sebi problematično kad su lideri samouvjereni i karizmatični, pod uvjetom da su pritom sposobni i etični, ali naše metode odabiranja (od televizijskih prijenosa debata do razgovora za posao) u tolikoj se mjeri fokusiraju na stil da propuštamo vidjeti suštinu. Nažalost, samo stil bez suštine dovest će vas dalje nego suština bez stila.
Kad biramo lidere na temelju njihove pretjerane samouvjerenosti, ne treba nas čuditi što imamo previše osoba s narcisoidnim i psihopatskim sklonostima u liderskim redovima.
Kad biramo lidere na temelju njihove pretjerane samouvjerenosti, ne treba nas čuditi što imamo previše osoba s narcisoidnim i psihopatskim sklonostima u liderskim redovima, kao niti činjenica da se malo koja osobina toliko povezuje s liderstvom kao arogancija i pretjerana samouvjerenost. Deluzije o vlastitoj večini i megalomanija isplate se iz jednostavnog razloga: mnogo je lakše zavaravati druge kad ste već uspjeli prevariti samoga sebe.
Samopouzdanje je dvosjekli mač
Samopouzdanje je dvosjekli mač, koje iskrivljuje liderovu svijest o sebi i napuhuje njihovu koncepciju o sebi i njegove umišljene talente, u isto vrijeme zavarajući i druge da povjeruju u njegovu obmanu. Glavna prednost visokog samopouzdanja jest u tome što pomaže ljudima da prikriju svoju nesposobnost. Ovo je vrlo često među liderima, jer su ga uglavnom pretjerano puni.
I nisu zapravo ni krivi za to pa ih ne trebamo okrivljavati za to što su izabrani. Trebamo okrivljavati sebe ili ljude koji ih biraju zbog toga što ispoljavaju osobine koje će dovesti do njihovog pada, možda zbog nesposobnosti da se fokusiraju na ono što je zbilja važno: talent. Mnogo je lakše izmjeriti samopouzdanje nego stvarnu sposobnost i stručnost, a potrebna je sposobnost da bi se uočila i zaustavila nesposobnost.
Da ne bude zabune, ne želim reći da bi svijet bio bolje mjesto kad bi lideri bili patološki nesigurni, fobični i strašljivi — međutim, sad smo u potpuno drugoj krajnosti. U logičnom svijetu bismo birali lidere ne samo na temelju sposobnosti, nego i na temelju usklađenosti između njihovog samopouzdanja i talenata, kako bi bili svjesni sebe, razumjeli svoja ograničenja i bili sposobni ponizno priznati svoje greške kako bi ubuduće prilagodili svoje ponašanje i popravili se. Najbolja razina samopouzdanja koju lider može imati, osobito što se tiče onih koji ga slijede i ovise o njemu, jest ona koju mu omogućuje da pravilno procijeni rizike i prilike, da bude svjestan onoga što ne zna i da posjeduje bolju prosudbu od svojeg tima, sljedbenika i organizacije.
Većina ljudi ima previše, a ne premalo samopouzdanja
Protivno onome što biste mogli pomisliti kad pogledate ogromnu kolekciju knjiga za samopomoć posvećenu podizanju samopouzdanja, čovječanstvo nije nesigurno. Štoviše, istraživanja iz raznih psiholoških paradigmi, od bihevioralne ekonomije do neuroznanosti, sugeriraju da većina ljudi posjeduje preveliko, a ne premalo, samopouzdanje, a socijalni psiholozi desetljećima pokazuju da postoji univerzalna tendencija ka preuveličavanju, zbog čega naša želja da imamo visoko mišljenje o sebi nadilazi naše zanimanje za razumijevanje stvarnosti.
Tako da, zbilja, možemo reći da bi lideri trebali biti manje samouvjereni.
Budući da ih odabiremo na temelju samouvjerenosti, imaju je i previše, zbog čega su zapravo manje sposobni i treba ih spustiti na zemlju, što se jedino može dogoditi uz pomoć povratnih informacija koje će im omogućiti da snize svoju percepciju o vlastitim talentima i usklade se sa stvarnim stanjem.
Moramo manje laskati, a više ravnati ego liderima.
Oni bi se popravili i svi bi bili na dobitku zbog toga.
Još bi bolje bilo birati na liderska mjesta osobe koje su sposobne, a ne samouvjerene, između ostalog i zato što su pretjerano samouvjereni lideri često otporni na kritike koje im trebaju do te mjere da ih nikakve činjenice, dokazi niti racionalni argumenti ne mogu natjerati da postanu manje samouvjereni i skromniji. To se postiže fokusiranjem na suštinu umjesto na vanjštinu, biranjem ljudi koji posjeduju tehničku stručnost, inteligenciju, znatiželju, poniznost, empatiju i integritet, makar i ne bili izvrsni u samopromociji, a osobito ako nemaju iskrivljen pogled na vlastite sposobnosti.
Nažalost, to se neće tako skoro dogoditi, barem na Zapadu. Zato nam pomisao da bi lideri trebali biti manje samouvjereni i danas zvuči jednako heretički i kontroverzno kao i kad sam prije osam godina prvi put pisao o njoj. Što je naše društvo postajalo samouvjerenije, to smo se više zatvarali prema jednostavnoj pomisli da možda i nismo onako sjajni kao što mislimo da jesmo.
Kao što je Oliver Burkeman opazio: “Rješenje za svijet kojim vladaju samouvjerene budale nije u tome da i druga polovica svijeta postane samouvjerena.”
"Ljudi, društva, organizacije i kulture uglavnom su na dobitku kad su im lideri pametni, dobrohotni i iskreni.” Dr. Tomas Chamorro-Premuzic #GLS20
Zašto sudjelovati
GLS već više od 20 godina donosi izvanredne rezultate* za polaznike, među kojima su:
79%
demonstriralo je poboljšanje u timskom radu, zadovoljstvu na radnom mjestu i produktivnosti
72%
navodi konkretne stvari u kojima je njihov šef postao bolji lider nakon GLS-a
68%
su bili nadahnuti da utječu na zajednice u kojima žive
89%
je dobilo hrabrost da vodi unatoč protivljenjima i preprekama
*Rezultati neovisnog istraživanja kojeg je provela agencija Excellence in Giving na temelju podataka višekratnih polaznika GLS-a.