Oslanjanje na zajednicu

Ako nas je Covid-19 ičemu naučio, to je koliko su naši životi prije karantene bili neodrživi. Mnogi od nas stalno smo bili u pokretu, gurali smo i dirinčili, a dani su prolazili kraj nas u izmaglici prezauzetosti i vreve.
 
Mnogi od nas bili smo okruženi drugima i uvijek smo spremno iščekivali sljedeći zadatak i sljedeći trenutak. Činilo nam se da nam je život ispunjen, ali već u prvom tjednu karantene shvatili smo u kojoj je mjeri ta “ispunjenost” ovisila o “normalnosti” svega oko nas.
 
Pa ipak, Covid-19 nas je zatekao nespremne. Brzinom munje bili smo izbačeni iz svog elementa i bačeni u “novo normalno”. A kad se prašina zbunjenosti i straha konačno počela slijegati, mnogi od nas primijetili smo nešto: shvatili smo da smo usamljeni. I ne samo usamljeni, nego i izolirani.
 
To može biti tako bilo da živite sami, s bračnim drugom, cimerima ili s roditeljima. U kakvom god okruženju da smo živjeli, mnogi od nas doživjeli smo usamljenost kao izravnu posljedicu pandemije i karantene. Međutim, ova usamljenost simptom je dubljeg problema i uznemirujuće istine: mnogi od nas osjećamo se usamljeno zato što smo zaboravili izgrađivati snažne zajednice.

Mnogi od nas osjećamo se usamljeno
zato što smo zaboravili
Izgrađivati snažne zajednice.

Objasnit ću što mislim pomoću nekoliko pitanja:

• Kad vam je najteže, koga ćete pozvati da sjedne s vama?
• Tko će od onih koje ste pozvali zapravo doći?
• Tko će sjesti s vama i biti uz vas kad prolazite kroz teške dane?
• Tko će vam donijeti svjetlo kad ste u mraku?
• Kad razmislite, ispričat ću vam kratku priču.

Poslanica Hebrejima uči nas da zajednica postoji kako bismo mogli gurati jedni druge naprijed. Dobra zajednica će vas gurati ka dobroti i prevladavanju nevolja: gurat će vas k vašem pozivu i svrsi. Ja sam tijekom života uživao u zajedništvu s tri najbolja prijatelja, koji aktivno utjecali na to kako se ponašam u braku, kao roditelj i kao pastor.
 
Kad mi je Bog prije devet godina dao viziju za osnivanje multietničke, međugeneracijske crkvene zajednice, bio sam prestrašen i vrlo sumnjičav. Činilo mi se da je vizija došla od mene, a ne od Boga, i da nema šanse da ostvarim to što sam zamislio. Zato sam nazvao svoja tri prijatelja i rekao im kakvu viziju imam, spreman da čujem kako će mi reći da je to suludo, nerealno i da nema ništa od toga.
 
Umjesto toga, moji prijatelji su me potaknuli, ohrabrili me i rekli mi da budem siguran u sebe. Bili su oduševljeni i puni ideja. Osnažili su me i potvrdili da je to zbilja bio Božji poziv, a ne moj. Njihove riječi i ohrabrenja dali su mi vjetra u leđa i pogurali me da se bacim na posao i počnem ostvarivati ovu viziju u Božje ime.
 
Prijatelji su mi pomogli da prevladam svoje sumnje, nesigurnosti i strahova te me pogurali ka Božjoj veličanstvenosti i naumu sa mnom. Ne znam što bih bez njih, a to djelomično dugujem svojoj sposobnosti da pozovem ovu svoju zajednicu i otvorim se pred njima.
 
To me dovodi do još jednog pitanja o kojem možete razmišljati: činite li i vi isto?

Nedostatno zajedništvo

Covid nas je stajao zajedništva u mnogočemu, ali nije nas spriječio da se duboko zbližavamo jedni s drugima - to je naša krivnja.
 
Usporedimo to s bankom: da biste imali sredstava koja možete povući kad vam zatrebaju, najprije morati uplaćivati novac na štedni račun. Ako ništa ne uplaćujete, a onda se zaputite u banku da podignete nešto novca, što će se dogoditi? Tako je: nećete imati što podići.
 
Tako je i sa zajedništvom: morate ulagati da biste imali što podići, jer što ćete podići ako ništa niste uložili?

Morate ulagati da biste
imali što podići, jer što ćete
podići ako ništa niste uložili?

Morate se povezati na dubljoj razini kako biste mogli podići nešto duboko kad vam je to najpotrebnije. Ako želite povući ranjivost, suosjećajnost, požrtvovnost i tome sliučno, morate i sami ulagati sve to. Ako nastavite zanemarivati zajednicu, a onda joj se okrenete kad vam je to potrebno, znate li što ćete pronaći? Tako je: nedovoljna sredstva. Točnije, nedostatno zajedništvo.
 
Prije ili kasnije, svi ćemo zatrebati zajednicu, bilo zato što želimo da i drugi proslavljaju s nama ili zato što nam treba njihova pomoć u krizi. Da bismo mogli zaista doživjeti moć zajedništva, moramo ulagati i investirati u zajednicu, i biti uz druge kao što i vama treba da oni budu uz vas.

Nacrt

Odrastao sam u gradu Pearlu u saveznoj državi Mississippi. Svakog tjedna išao sam na vjeronauk u crkvi. Vjeronauk se održavao za svu djecu u našoj crkvi zajedno. Govorili bismo o uobičajenim pričama, poput one o Davidu i Golijatu te o Joni i velikoj ribi.
 
U razredu smo imali jednu karticu koju smo često proslijeđivali s jednog kraja učionice na drugi. Svako dijete bi napisalo nešto na karticu i proslijedilo je dalje, a kad bi kartica došla do mene, pročitao bih što se sve događa u našoj zajednici: netko je možda doživio neki gubitak ili se netko u nečijoj obitelji razbolio ili pak trpi neke nevolje.
 
Na kartici se nalazio i mali džepić za novčani prilog, u koji bi svatko mogao staviti nešto novca. Tako smo mogli pokazati jedni drugima da nevolje u našoj zajednici nisu prošle nezapaženo i da stojimo jedni uz druge kad nam je pomoć najpotrebnija.

Bilo je to jednostavno, ali značajno:
kad iznesemo svoju nevolju,
zajednica se odaziva.

Ova kartica uskoro je postala moj nacrt koji mi govori što to znači biti uz nekoga i što to znači pripadati zajednici. Bilo je to jednostavno, ali značajno: kad iznesemo svoju nevolju, zajednica se odaziva.

Svi će doći na red

Dolazim iz vrlo velike obitelji. Ukupno nas ima oko 1700 razasutih po cijeloj državi i po svijetu, što znači da, kad god se nešto dogodi, očekujemo veliki odziv. Kad sam bio mali, nisam morao odlaziti na koncerte ili na utakmice da bih se našao u velikom mnoštvu i družio se s ljudima.  U mojoj obitelji je bilo tako kad god bismo se okupili, bilo da je u pitanju rođendan ili pogreb  — i obje vrste susreta su bile jednako radosne.
 
Iskreno, pogrebi su u mojoj obitelji uvijek bili slavlje. Kad bi netko umro, svi bismo se okupili i u tim trenucima bih doživio istinsku moć zajednice. Uvijek je bilo hrane, glazbe, smijeha i suza.    Zbili bismo se jedni uz druge u znak utjehe i solidarnosti i da bismo se podsjetili imamo ljude na svojoj strani, koliko god nam bilo teško u životu ili kako god gorko patili. U tim situacijama vidio sam ne samo što je zajedništvo, nego što ono postiže: ono baca svjetlo na nevolje, donosi svjetlost u najmračnije trenutke nesreće i očaja, kad nitko ne bi trebao biti sam, a najsnažnije je kad nastupi kriza.
 
Kad sam bio u sedmom razredu (bio sam dvanaestogodišnjak) moja majka je zatrudnjela s našom mlađom sestrom. Radilo se o potpuno neočekivanoj trudnoći - bilo je to iznenađenje veće od svih drugih. To se očituje u velikoj dobnoj razlici između mene, koji sam tad bio najmlađi, i sestre koja nam se trebala roditi. Moju obitelj činili su moji roditelji, moje dvije starije sestre i ja. Malo je reći da smo se svi silno veselili prinovi u obitelji.
 
Ja sam bio oduševljen zato što više neću biti najmlađi, ali ponajviše zato što ću dobiti sestricu. Jednog dana starija sestra je došla u školu po mene. To nije bilo uobičajeno pa sam se odmah zabrinuo. Rekla mi je da naša mama bolesna i da je u bolnici. Prestrašio sam se i ispunila me je tjeskoba dok smo se vozili u bolnicu k njoj, i uskoro sam doznao da se naša sestrica Bethany rodila prerano.
 
Bethany je bila najljepša beba koju sam ikad vidio. Bila je tako malena, poput lutkice, i bila je prekrasna. Kad se rodila, odnijeli su je na odjel intenzivne njege i mogli smo ju vidjeti samo pomoću kamere postavljene u njezinoj sobi. Preko trideset dana čekali smo i promatrali je. Gotovo da je nismo ni napuštali. Bethany se borila i davala sve od sebe da bi narasla i ojačala, ali na koncu nije preživjela.

Zajednica će zasjati najjače
kad se nađemo u najmračnijim
i najočajnijim trenucima.

Kad smo se te noći vratili kući iz bolnice, naša obitelj - naša zajednica - već se nalazila ondje. Pred kućom je bilo parkiranih automobila, ljudi su donosili hranu, sjedili na kauču, gledali Bethanyne fotografije (jer nitko od njih ju nije imao priliku vidjeti) i jednostavno su bili ondje. Nisam mogao vjerovati koliko ljudi se nalazilo u našoj kući, koliko njih je stalo uz nas. To nam je jasno poručilo dvije stvari: 1) nismo sami, i 2) zajednica će zasjati najjače kad se nađemo u najmračnijim i najočajnijim trenucima.
 
Te je nedjelje na vjeronauku kartica išla ukrug, a kad je stigla do mene, preskočili su me. Samo su je proslijedili dalje. Tad sam shvatio da je tada moj “red” da zajednica stane uz moju obitelj, da budu uz nas kad nam je teško, kad nas je zahvatila tama i potreba.
 
Naša obitelj je godinama davala sebe u našu zajednicu, vršeći “uplate” i “ulaganja” kad god je to bilo moguće. Kad je došao naš red, kad je došao čas za podizanje sredstava, naša zajednica se svojski iskazala. Stali su uz nas, spremni da nam pruže ruku u našoj žalosti i patnji. Iako je gubitak Bethany bio najbolnije iskustvo koje sam ikad doživio, ovakvo iskustvo s našom zajednicom bilo je moje najsnažnije iskustvo u životu.
 
I vi možete doživjeti ovu moć. Sad smo možda sami, ali ne moramo biti usamljeni. Možete “ulagati” i vidjet ćete moć povrata. Pa ipak, nadam se da tijekom ovog razdoblja nećete samo ostati u snazi Božje prisutnosti, nego i da spoznate istinsku transformacijsku moć zajedništva.